Art filmovi iz hrvatske kinematografije nisu “filmovi koje samo gledamo”, nego filmovi koje doživimo: ostanu nam u tijelu kao atmosfera, u glavi kao pitanje i u srcu kao tihi udarac. Kad tražimo hrvatski film koji ne ide linijom najmanjeg otpora, nego riskira s formom, ritmom i emocijom, upravo su art filmovi ono čemu se vraćamo.
Svi smo se našli u situaciji da želimo pogledati nešto “pametnije”, ali bez suhoparnosti: film koji je moderan, vizualno snažan i ljudski. Tu nam art filmovi pomažu jer često otvaraju teme identiteta, odnosa, trauma, društva i intime bez dociranja, kroz kadrove, tišinu i detalje.
Ako trebamo konkretan početak, dovoljan je jedan dobar niz: The High Sun (2015), Murina (2021), The Constitution (2016) ili You Carry Me (2015). U nastavku donosimo preporuke koje nas vode kroz hrvatski film kad je najhrabriji, najintimniji i najviše “art”.
Key takeaways
- Art filmovi traže fokus i strpljenje za puni doživljaj.
- Hrvatski film nudi i moderne i klasične naslove jednake snage.
- Najviše pamtimo filmove koji riskiraju formom i temom.
- Najbolje je spojiti jednu novu dramu i jedan klasik.
Kad želimo da nas priča pogodi, a forma hipnotizira
Za početak biramo art filmove koji su emocionalno jasni, ali režijski hrabri, i nose nas kroz odnose, napetosti i ono neizgovoreno.
The High Sun (2015) – redatelj: Dalibor Matanić; glumci: Tihana Lazović, Goran Marković; žanr: drama/romansa. Tri priče kroz tri desetljeća rade ono što art filmovi rade najbolje: pokažu nam kako vrijeme mijenja ljude, ali i kako neke rane ostaju iste.
Murina (2021) – redateljica: Antoneta Alamat Kusijanović; glumci: Gracija Filipović, Danica Ćurčić, Leon Lučev, Cliff Curtis; žanr: drama. Ljeto na moru ovdje nije razglednica, nego pritisak u kojem se obiteljska dinamika lomi pred našim očima.
Quit Staring at My Plate (2016) – redateljica: Hana Jušić; žanr: drama. Film hvata sivilo svakodnevice i kućne hijerarhije bez uljepšavanja, a upravo ta preciznost ga čini brutalno uvjerljivim.
Zašto art filmovi često imaju sporiji temp.
Sporiji ritam nije “nedostatak”, nego prostor da uočimo poglede, tišinu i sitne geste koje mainstream često preskoči. Kad se prepustimo, nagrada je dublji osjećaj prisutnosti.
Hrvatski art filmovi koji otvaraju društvo bez parole
Ovdje biramo hrvatski film koji ulazi u identitet, zajednicu i sukobe, ali kroz likove, ironiju i napet odnos intimnog i javnog.
The Constitution (2016) – redatelj: Rajko Grlić; žanr: drama. Film spaja susjede i njihove predrasude u priču koja je istovremeno bolna i inteligentno duhovita, a “ustav” postaje ogledalo onoga što jesmo i onoga što glumimo da jesmo.
A Brief Excursion (2017) – redatelj: Igor Bezinović; žanr: drama. Krene kao ljetna epizoda i potraga, a završi kao čudan, zavodljiv osjećaj da pratimo generaciju koja luta između ideje i stvarnosti.
Zanimljivo je koliko često hrvatski film koristi prostor kao lik
U art pristupu lokacija nije samo pozadina: ulica, stan, more ili zaleđe “govore” o likovima jednako kao dijalog. Zato neke scene pamtimo kao miris i temperaturu, ne kao repliku.
Klasici koje vrijedi doživjeti barem jednom
Ako želimo vidjeti da art filmovi nisu “trend”, nego kontinuitet, idemo na klasike koji su izdržali vrijeme i i danas djeluju svježe.
Roundabout (1966) – redatelj: Zvonimir Berković; glumci: Stevo Žigon, Milena Dravić, Relja Bašić; žanr: drama. Film je elegantan duel pogleda i riječi, gdje se emotivna manipulacija i privlačnost grade finije nego što bismo očekivali od šezdesetih.
Brzi vodič: što odabrati prema raspoloženju
| Raspoloženje | Što gledamo | Zašto funkcionira |
| Želimo ljubav i ranu u isto vrijeme | The High Sun (2015) | Emocija + vrijeme + društveni teret |
| Želimo napet obiteljski vikend | Murina (2021) | Psihologija, more, kontrola i bijeg |
| Želimo društvo “bez rukavica” | The Constitution (2016) | Identitet i predrasude kroz likove |
| Želimo tihi klasik | Roundabout (1966) | Precizna režija i emocionalna igra |
Zaključak
Kad biramo art filmove, biramo iskustvo koje nas uspori i natjera da osjetimo više nego što smo planirali. Hrvatski film u svom art izdanju daje nam i suvremene naslove i klasike koji se ne troše, nego rastu s nama. I baš zato ih vrijedi doživjeti barem jednom: ne da “znamo” film, nego da se zapitamo što je umjetnost i zašto nas ponekad najviše promijeni ono što nije glasno.