Francuski novi val je pokret koji je krajem 1950-ih i početkom 1960-ih razbio dotadašnja pravila i pokazao da filmovi mogu biti brži, osobniji, siroviji i istinitiji od “uglađenog” studijskog filma. Kad ga gledamo danas, vidimo kako je jedna pobuna promijenila način snimanja, montaže i pripovijedanja, i kako su tragovi tog stila posvuda – od art filma do pop kulture.
Ako trebamo odmah pokazati što taj pokret znači u praksi, dovoljno je pustiti nekoliko ključnih naslova: Breathless (1960), The 400 Blows (1959), Hiroshima Mon Amour (1959) ili Cléo from 5 to 7 (1962). U tim filmovima osjetimo energiju ulice, improvizaciju, rezove koji “trgnu” i likove koji zvuče kao stvarni ljudi.
Key takeaways
- Pobuna protiv “uglađenog” filma
- Kamera na ulici, prirodno svjetlo
- Jump cut i razbijena pravila
- Autorski potpis redatelja
- Filmovi koji su promijenili sve
Kako je nastao pokret koji nije tražio dopuštenje
Francuski val nije krenuo iz velikih studija, nego iz ideje da filmovi ne moraju izgledati “savršeno” da bi bili snažni. Dio autora bio je vezan uz časopis Cahiers du Cinéma, gdje se razvijala strast prema autorskom filmu i kritika tada dominantne “tradicije kvalitete”. Umjesto sigurnih adaptacija i uglađene režije, taj pokret je tražio rizik, osobni rukopis i slobodu.
Pokret se dogodio u trenutku kad su lakše kamere, dostupniji film i snimanje na lokacijama omogućili brzinu. Odjednom su filmovi mogli nastajati “gerilski”: s manjim ekipama, na ulici, s prirodnim svjetlom, uz dojam da se sve događa sada i ovdje.
Zašto baš Pariz?
Pariz u tim filmovima nije razglednica nego živi organizam: kafići, ulice, stanovi, buka i slučajni prolaznici postaju dio kadra, pa filmovi djeluju dokumentarno i intimno u isto vrijeme.
Zašto je francuski novi val bio drugačiji
Francuski val kao pokret prepoznajemo po tome što namjerno razbija očekivanja gledanja. Priča ne mora biti “savršeno” zaokružena, a likovi ne moraju biti heroji. UBreathless (1960) (redatelj: Jean-Luc Godard; glumci: Jean-Paul Belmondo, Jean Seberg; žanr: crime/drama) osjećamo skokovitu montažu i razgovore koji zvuče kao stvarni, čak i kad su poetični.
U The 400 Blows (1959) (redatelj: François Truffaut; glumci: Jean-Pierre Léaud; žanr: drama) dobivamo emocionalno precizan portret odrastanja bez uljepšavanja. To su filmovi koji ne glume pristojnost: oni hvataju nerv vremena, mladost, nesigurnost i slobodu.
Jump cut u jednoj rečenici
Jump cut je rez koji preskače “glatki” prijelaz, pa scena namjerno izgleda isprekidano; taj šok montaže postaje stil koji ubrzava ritam i naglašava da gledamo konstrukciju, a ne iluziju.
Filmovi koji najbolje pokazuju pobunu
Ako želimo ući u francuski novi val bez lutanja, ova mala mapa pomaže jer spaja različite strane pokreta i pokazuje kako filmovi mogu biti i emocionalni i formalno hrabri.
| Film (godina) | Redatelj | Zašto je važan |
| The 400 Blows (1959) | François Truffaut | Intimno odrastanje, realizam bez patetike |
| Hiroshima Mon Amour (1959) | Alain Resnais | Sjećanje i trauma kroz modernu strukturu |
| Breathless (1960) | Jean-Luc Godard | Jump cut, ulična energija, pop kultura |
| Jules and Jim (1962) | François Truffaut | Ljubavni trokut, ritam i sloboda pripovijedanja |
| Cléo from 5 to 7 (1962) | Agnès Varda | Vrijeme “u realnom hodu”, grad i unutarnji glas |
U Hiroshima Mon Amour (1959) (glumci: Emmanuelle Riva, Eiji Okada; žanr: drama/romance) forma i osjećaj idu zajedno: sjećanje se slaže kao fragmenti, baš kao u životu. U Cléo from 5 to 7 (1962) (glumci: Corinne Marchand; žanr: drama/comedy) pratimo strah i identitet kroz šetnju gradom, a filmovi postaju ogledalo intime, ne samo priče.
Što je pokret ostavio današnjem filmu
Najveći trag francuskog novog vala je ideja da autor smije riskirati i da filmovi mogu izgledati “nepolirano”, a opet biti vrhunski. Taj pokret je normalizirao snimanje na lokacijama, prirodniji dijalog, anti-junake, otvorene završetke i stil koji se ne boji pokazati šavove.
Kad danas vidimo ručnu kameru, rez koji namjerno “preskoči”, ili film koji više vjeruje atmosferi nego radnji, često gledamo nasljeđe tog pokreta. Francuski val nije muzejski eksponat: to je način razmišljanja o tome što filmovi mogu biti kad se prestanu ispričavati.
Zaključak
Francuski novi val je pokret koji je dokazao da filmovi ne moraju igrati po pravilima da bi bili veliki: dovoljno je imati ideju, hrabrost i autentičan pogled. Kad ga gledamo kroz naslove poput Breathless (1960) ili The 400 Blows (1959), razumijemo kako je pobuna postala novi standard filmske slobode.
A ako se pitamo kako se sve to povezuje s pojmom što je koreografija, odgovor je jednostavan: i u filmu i u koreografiji radi se o ritmu, pokretu i namjernom rasporedu elemenata u vremenu. Francuski val nas uči da taj raspored ne mora biti “uglađen” da bi bio moćan.