Je li nekim djelima predodređeno da nestanu, da se raspadnu ili unište sama od sebe? Efemerna umjetnost upravo se tiče toga; ljepota je prolazna, u pitanje se dovodi privremenost, destrukcija i nepostojanost umjetnosti. Umjetnost su osjećaji, a osjećaji su često privremeni, mijenjaju se ovisno o okolini i nama samima.
Što je efemerna umjetnost?
Efemerna umjetnost je zapravo potpuno nova, a pojavila se na Zapadu na prijelazu u 20. stoljeće. Tada se prvi puta javlja pojam ”efemernost“ umjetničkog djela koji se stopio u nekoliko pravaca umjetničke sfere.
Uistinu, do tada je pojam održivosti bio neodvojiv od samog umjetničkog djela, budući da se umjetničko djelo željelo očuvati najbolje što se može, kako bi izdržalo test samog vremena.
Efemerna umjetnost stoga se odnosi na djelo koje je, po definiciji, tijekom vremena osuđeno na nestanak, uništenje, propadanje ili razgradnju. To je volja umjetnika koji anticipira nestanak vlastite kreacije, što je u svijetu umjetnosti pravi paradoks.
Stoga je za svakog umjetnika koji želi sačuvati bilo kakav trag svog efemernog umjetničkog djela bitno da koristi neki drugi medij koji će mu u tome pomoći. Dokumentiranje takvih događaja fotografijama i video zapisima omogućuje očuvanje imidža djela, tijekom i nakon njegova izlaganja.
U očuvanju sjećanja i memorije na to pojedino djelo, glavnu ulogu igra upravo gledatelj. Publika postaje glavni čimbenik uspjeha djela zahvaljujući individualnoj reakciji i svjedočenju svakog pojedinca. Njihova dokumentacija i svjedočanstva stoga omogućuju očuvanje umjetničke instalacije unutar kolektivne memorije, koja se prenosi s generacije na generaciju. Postoji pet efemernih umjetničkih stilova, odnosno umjetničkih praski; land art, street art, performance art, autodestruktivna umjetnost i na kraju – instalacijska umjetnost. Sve te umjetničke prakse imaju jednu zajedničku stvar, a to je upravo stvaranje efemerne umjetnosti.
Pejzažna umjetnost ili land art
Land art koristi prirodne medije, kao što su drvo, kamenje, vegetacija, pijesak, i tako dalje. Svi ti materijali prirodno su predodređeni da se s vremenom razgrađuju i degradiraju. Općenito, prirodnom procesu degradacije ovih privremenih umjetničkih djela također doprinose priroda i elementi.
Većinu se vremena land art postavlja na vanjskim lokacijama. Tako priroda postaje dio samog umjetničkog djela, dopuštajući mu da se odvija u prirodnom okruženju. Ti umjetnici žele napustiti uobičajene umjetničke institucije, poput muzeja i galerija u kojima se umjetnost inače izlaže.
Vjerojatno najlegendarnije takvo djelo 1970. godine proizveo je američki umjetnik Robert Smithson. Ovaj se umjetnik smatra utemeljiteljem ovog prirodnog umjetničkog stila. Njegovo djelo, Spiral Jetty, brana je od bazaltnog kamena duga 457 metara. Ove stijene u sredini vode oblikuju spiralu, rotirajući se suprotno od kazaljke na satu.
Djelo se nalazi u Sjedinjenim Američkim Državama, točnije u sjevernoj Utahu, na Velikom slanom jezeru. Kada se djelo gradilo i izgradilo, vodostaj jezera bio je posebno nizak. Nakon nekoliko godina, razina je vode porasla na stabilniju razinu što je završilo potapanjem djela na više od trideset godina.
Od tada je spirala ponovno izronila iz mračnih dubina, velikim dijelom zbog velikih suša. Rad je evoluirao i nastavlja se razvijati paralelno s prirodom, a transformirao ga je ostatak soli iz jezera, izbjeljujući kamen.
Ulična efemerna umjetnost
Ulična umjetnost obuhvaća nekoliko praksi. To mogu biti grafiti, šablonski rad ili lijepljenje naljepnica, a oblik je umjetnosti koji proizlazi iz kulture središta grada. Ulični umjetnici tako koriste urbane prostore koji im stoje na raspolaganju. Tako ulična efemerna umjetnost svoje mjesto često pronalazi na zidovima željezničkih stanica, mostova ili podvožnjaka.
Sastavni dio ulične umjetnosti je brzina. Dapače, ova efemerna umjetnost zapravo graniči s ilegalnošću, osim kada je riječ o javnim narudžbama. Umjetnici stoga moraju punom parom dovršiti svoje umjetničko djelo kako bi izbjegli probleme. Država ove prakse smatra vandalizmom javnog i privatnog vlasništva i poznato je da strogo kažnjava umjetnike koji im se pokušaju oglušiti.
Ipak, neki gradovi svojim umjetnicima dopuštaju takvo izražavanje, kako bi se umjetnost širila ulicama i radovala prolaznike, ali i kako bi grad naglasio svoj umjetnički izražaj i kreativne građane.
U drugim slučajevima, nedopuštena ulična umjetnička djela moraju biti brzo uklonjena, bilo od strane gradskih vlasti ako se radi na javnoj površini, bilo od strane vlasnika stambenog bloka ili garaže.
Godine 2016. brigada protiv grafita grada Reimsa izbrisala je jedan od šablonskih radova umjetnika Christiana Guémyja, poznatog pod aliasom C215. Umjetnik je izradio tri rada u boji i jedan crno-bijeli. Potonji je brigada izbrisala tek desetak dana nakon njegova nastanka.
Kako se ispostavilo, sve radove C215 naručio je grad, koji je nakon toga najavio retrospektivu organiziranu njemu u čast. Odgovorne gradske službe na kraju su se ispričale, a ovaj veliki nesporazum ispravio je umjetnik nekoliko dana kasnije, kada se vratio na iste lokacije i reproducirao svoj šablonski rad. Ovaj put bez ugrožavanja vlasti.
Umjetnost performansa
Smatrana efemernom umjetničkom formom, umjetnost performansa za sobom ostavlja vrlo malo toga nakon što događaj završi. Ova uglavnom bihevioralna umjetnička forma suočava umjetnika s javnom publikom pred kojom izvodi različite umjetničke radnje, naravno u granicama javne pristojnosti.
Umjetnost performansa izvodi se na strateškom mjestu, bilo da se radi o urbanom okruženju ili unutar granica instituta likovnih umjetnosti. Umjetniku omogućuje da izazove tradicionalnu umjetnost u pokušaju da isproba nešto drugačije, nešto novo. Izvedba im također omogućuje propitivanje svoje uloge umjetnika.
Vrijeme, prostor i umjetnikova prisutnost pred spomenutom publikom ključni su za ovu umjetnost. Cilj umjetnika je potaknuti reakciju svoje publike, jačajući odnos koji s njom imaju.
Kada govorimo o performansu, nemoguće je ne spomenuti svjetski poznatu Marinu Abramovíc. Ova umjetnica rođena je u Beogradu 1946. godine i poznata je kao “baka performansa”, a specijalistica je body arta.
Tijekom retrospektivne izložbe u MoMA-i, Marina Abramovíc izvela je najdulji performans u svojoj karijeri, koji je trajao 3 mjeseca, od 14. ožujka do 31. svibnja 2010. godine. Njezin rad, The Artist is Present, sadržavao je dvije drvene stolice okrenute jedna prema drugoj, od kojih je jedna bila za umjetnicu, a druga za onoga tko želi sjesti njoj nasuprot.
Tijekom ove izvedbe, publika je naizmjenično sjedala na stolicu i u tišini razmjenjivala vizualne emocije s umjetnicom. Neki su gledatelji tako mogli sjediti na stolici samo nekoliko minuta, dok su drugi uspjeli ostati satima.
Tijekom ove efemerne izvedbe, Marina Abramovíc sjedila je više od 736 sati. Što je pravi fizički i emotivni izazov, pogotovo kad je ispred nje sjeo njena ljubav iz djetinjstva, umjetnik Ulaya, od čega su izvođačici na oči navrle suze.
Autodestruktivna djela
Autodestruktivno umjetničko djelo konceptualna je umjetnička praksa. Često iznenadivši gledatelja svojom samodestruktivnom prirodom, ovaj radikalni ishod umjetniku omogućuje da preispita umjetnost, njezinu budućnost i njezinu komodifikaciju.
Zamišljeno vrijeme samouništenja djela umjetnik programira sustavno, što znači da odabire trenutak u kojem umjetnost počinje samouništavati. To se može dogoditi u bilo kojem trenutku, bilo da se radi o kraju javnog prikazivanja navedenog djela, u trenutku kupnje, na dražbi ili pak u trenutku kada je umjetničko djelo postavljeno u muzej.
Umjetnik koji je radeći ovu vrstu umjetničkih vratolomija napravio najviše buke svjetski je poznati ulični umjetnik – Banksy.
Dana 5. listopada 2018. godine Banksyjevo djelo, izvorno nazvano Djevojka s balonom, samouništilo se nakon što je prodano za više od milijun eura u Sotheby’su u Londonu.
Slika je bila isjeckana na trake pomoću sjeckalice skrivene u okviru, na veliki šok i užas publike na aukciji.
Šokirana reakcija publike ovjekovječena je video snimkama događaja koje su postale viralne. Ovaj predani umjetnički pristup Banksyju je omogućio da prozove pretjeranu i pohlepnu prirodu umjetničkog tržišta i njegov čisto financijski pogled na likovnu umjetnost.
Instalacijska umjetnost ili installation art
Instalacijska umjetnost je, općenito govoreći, obično prolazna. Stvorena za postavljanje in situ, instalacijska umjetnička djela, također poznata kao “okolišna”, umjetnicima omogućuju modificiranje percepcije određenog prostora tijekom privremenog razdoblja.
Ovaj trodimenzionalni umjetnički stil, koji se često postavlja u javna okruženja, uzima u obzir sudjelovanje gledatelja. Taj gledatelj tada biva uronjen u svoje svakodnevno okruženje koje je sada privremeno modificirano instalacijom. Stoga je distanca između gledatelja i djela često drastično smanjena.
Kada govorimo o umjetničkim instalacijama, nedvojbeno je najbolje ono koje su izveli umjetnici Christo i Jeanne-Claude poznato kao L’Arc de Triomphe, Wrapped. Ovo efemerno umjetničko djelo postavljeno je 2021. godine na dva tjedna. Rad je prikazivao omotani kultni pariški Slavoluk pobjede u 25.000 četvornih metara plavkasto srebrne tkanine i 3.000 metara crvenog užeta.
Ovom instalacijom umjetnici sugeriraju ideju i pojam prolaznosti. Iznad svega, promatraču su željeli omogućiti da svoj pogled zamrzne na spomeniku kojeg vidi svakodnevno te da ga vidi u novom svjetlu, iz nove perspektive. Smrt umjetnika Christa 2020. godine nije spriječila nastavak postavljanja ovog kultnog efemernog umjetničkog djela.
Kao što vidite, sva ova efemerna umjetnička djela u potpunosti ovise o publici, kao i o fotoaparatu, mediju kojim se bilježio trenutak, kako bi djelo našlo svoje mjesto u povijesti umjetnosti. Ono što je također bitno kod efemernih umjetničkih djela jest svjedočanstvo gledatelja, osoba koje su vidjele ili sudjelovale u stvaranju djela, kao i korištenje fotografije ili videa za dokumentiranje instalacije. Te dvije stvari zajedno omogućuju da prolaznost ostane zamrznuta u sjećanju ili zabilježena na fotografiji.