S razlogom Zagreb možemo smatrati gradom ulične umjetnosti, a tako zasigurno zaslužuje i titulu grada muzeja. Iako mnogi od prolaznika možda niti ne primjećuju jedinstvenu čar nasumičnih zidnih crteža i murala, na skoro svakom uglu zagrebačkih kvartova možemo svjedočiti predivnim uličnim umjetničkim tragovima mašte mnogih kreativaca. Zato su tu mnogi projekti koji svojim aktivnostima u ljudima nastoje potaknuti i proširiti umjetničku svijest i osjećaj za takve tvorevine. Ovdje u kontekst dolazi upravo Muzej ulične umjetnosti, ili skraćeno MUU, što je bila godišnja zagrebačka manifestacija koja je okupljala mnoge ulične umjetnike iz Hrvatske i inozemstva.
Zagrebački Muzej ulične umjetnosti bio je raštrkana zbirka murala na raznim lokacijama po gradu. Muzej je svečano otvoren 2010., kada je zid koji se proteže duž južne strane Branimirove ulice (ulice koja povezuje autobusni i željeznički kolodvor) svježe oslikan radovima najboljih gradskih uličnih umjetnika. Zid je od tada postao jedna od ključnih atrakcija u gradu. MUU je svoj uspjeh nastavio na Branimirovoj naručivanjem murala za novozagrebačka predgrađa Dugave 2011. i Siget 2012. Osim toga, MUU je uredio interijer stare vojne bolnice na Vlaškoj, lokaliteta koji nažalost više nije otvoren za posjetitelje. No, detaljnije o Muzeju ulične umjetnosti možete čitati u nastavku.
Što je Muzej ulične umjetnosti?
MUU je bio posvećen formiranju koherentnije scene ulične umjetnosti, što mnogi i dalje možda ne shvaćaju. Mnogi i dalje misle da je ulična umjetnost vandalizam, ali da bi umjetnost mogla biti shvaćena, ona se mora osjetiti. To je i bio jedan od ciljeva ovog projekta; sve uz (promicanje i unapređenje ulične umjetnosti, a time i kulture općenito), ali ono što je najbitnije – oživljavanje zanemarenih dijelova grada Zagreba.
Ovim se projektom, i njemu sličnima, ljudima nastoji podići svijest o uličnoj umjetnosti te o njenoj estetskoj, kulturnoj i društvenoj vrijednosti. MUU nikad nije imao vlastiti prostor, radno vrijeme ili pompozna otvaranja izložbi. Sve je u urbanim intervencijama i načinu na koji se odražava umjetnička stvarnost. „Riječ je o urbanim intervencijama te njima komplementarnim postavima sličnih elemenata koji su u funkciji informiranja i komuniciranja. Promatrač ovim fenomenima prilazi kao kulturnim i urbanim pojavama bez da ih unaprijed estetski ocjenjuje“, još uvijek stoji u opisu njihove Facebook stranice.
Cilj je uvijek bio dovesti umjetnost u zapuštene dijelove grada u kojima nema kulturnih sadržaja, budući da kultura ima veliki značaj u razvoju društva. Kako je nekoć stajalo na službenoj stranici MUU-a: „Mijenjajući grad mijenjamo i ljude.“
Manifestacija Muzeja ulične umjetnosti održava se od 2010. godine, a organizirana je od strane Centralne jedinice osnovane 2009. godine koja i sama za cilj ima promicanje umjetnosti i kulture. Iza ovih projekata i organizacija stoji Ivana Vukšić, mlada umjetnica čiji je cilj bio i ostao kulturno osvještavanje i promicanje umjetnosti.
Što je uopće ulična umjetnost?
Moglo bi se reći da je ovo pitanje zapravo namijenjeno povjesničarima umjetnosti ili teoretičarima kulture. Međutim, čini se da je prvoj skupini mislilaca potrebna vremenska distanca – mora postojati značajno i određeno razdoblje s ishodištem, vrhuncem i budućom perspektivom da bi se definirao pokret ili umjetnička forma. Što se tiče kulturnih teoretičara i sociologa – to je uvijek pitanje koje se odnosi na kulturni kontekst, pitanje promišljanja identiteta ili promišljanja složenih društvenih struktura i semiotičke interpretacije. No, ništa od toga ne znači da se ne možemo zapitati što je to ulična umjetnost.
Može se reći da je to pokret, sasvim sigurno umjetnički izričaj, ali još sigurnije čak i više od toga. Možda čak i umjetnička forma za sebe. Ipak, jedno je sigurno, ulična umjetnost postala je neizbježan sastavni dio suvremene umjetnosti. Možda onda pred nama nije pitanje „što je ulična umjetnost“, nego „zašto je nastala“, i što je još važnije „kako se može dalje razvijati“? Ipak, na pitanje što je ulična umjetnost mogla bi se prikovati ona legendarna izjava „slika govori 1000 riječi“, što će vam biti jasnije ako pogledate tvorevine uličnih umjetnika.
Muzej ulične umjetnosti i njegove akcije
Kao što smo već ukratko opisali, MUU je uvijek bio fokusiran na promicanje kulture, točnije otkrivanje svih čari ulične umjetnosti. Ustvari, bio je zamišljen kao program sastavljen od tri različita projekta od kojih bi svaki trajao godinu dana. Dakle, svake godine postavili su si novi cilj koji bi se kroz godinu nastojao provađati, a koji bi, različitim intervencijama u javnom prostoru, pridonio urbanom životu našeg Zagreba.
Umjetničko oblikovanje Branimirove ulice
U svibnju 2010. godine održao se prvi MUU projekt “Novo lice Branimirove ulice”. Ovom su intervencijom promijenili izgled 450 m dugog javnog zida u glavnoj zagrebačkoj Branimirovoj ulici.
Kako bi na projekt privukli što više ljudi, organizirali su javni natječaj sa žirijem, koji se sastojao od grafičkog dizajnera Mirka Ilića, arhitekta Krešimira Rogine, konceptualnog umjetnika Ivana Kožarića, predsjednika Hrvatske udruge likovnih umjetnika, koji je u to vrijeme bio Josip Zanki, strip dizajnerice Dunje Janković te glazbenika Damira Martinovića koji je imao priliku pregledati sve prijavljene radove i izglasati ne najbolje.
Na natječaj je tako bilo pristiglo više od 100 radova, od kojih su najbolji odabrani za repliciranje na zidu. Riječ je bila o velikom muralu koji je prvi put oslikan u vrijeme Univerzijade održane u Zagrebu 1987. godine, a posljednji je put ”osvježen” prije 11 godina. Ovom akcijom MUU je umjetnicima iz cijele Hrvatske omogućio da se umreže, jedni od drugih uče i zajedno stvore bolji Zagreb. Projekt je trajao pet dana, a sponzorirali su ga Hrvatske željeznice, Hrvatsko društvo likovnih djelatnika, Presscut, Radio 101, Adidas, Iskon i mnogi drugi, dok je generalni pokrovitelj bio Iskon, što je zapravo prilično impresivno.
Be Škver or be square!
Iste te godine s lipnja na srpanj, točnije od 27.6. do 3.7., Muzej ulične umjetnosti održao je već svoj drugi projekt, koja se zapravo više smatrala radionicom nego projektom. To je bio projekt Dunje Janković koji je MUU rado podržao, a namjera je bila da se ta radionica (koja se smatrala i festivalom) održava svake godine – iz godine u godinu – te da se na taj način podigne kulturno-umjetnički duh grada.
Muzej ulične umjetnosti Dugave
S obzirom na to da se Škver više smatrao radionicom, drugi službeni projekt MUU-a nakon Branimirove ulice bio je MUU Dugave. Ovo je sad već bila prava intervencija u zapuštene dijelove Zagreba u kojima nema ikakvih kulturnih sadržaja.
„Cilj nam je Zagreb staviti na svjetsku mapu gradova, koji su, osim što su svoja vrata i zidove otvorili za umjetnost, također omogućili otvoreni dijalog između građana i umjetnika. Na ovaj način umjetnost prestaje biti elitistička i postaje dostupna apsolutno svima“, još uvijek stoji na Facebook stranici MUU-a.
Aktivnosti ovog projekta trajale su od 24. kolovoza 2011. pa sve do 19. rujna iste te godine, iako je službeni događaj trajao od 1. do 15. rujna. Sponzori su se te godine proširili, a bili su to Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport, Ministarstvo kulture RH, Turistička zajednica grada Zagreba, EUNIC, Talijanski institut za kulturu, Francuski institut, Adidas, Hrvatsko društvo likovnih djelatnika, Večernji list, Carlsberg, Studena i mnogi drugi.
Muzej ulične umjetnosti (MUU) u Sigetu
Kao treća akcija, odnosno treći projekt MUU-a koji je održan u rujnu 2012. godine, vodi se umjetnička intervencija na zidovima Sigeta koje su uredili i ukrasili mnogi pripadnici domaće, ali i strane zajednice umjetnika. Domaća imena koja su se našla na tom popisu bila su Sretan Bor, Ninjatiger i Pekmezmed, a od stranih su to bili Britanac Malarky, belgijski majstor najpoznatiji po radu na specifičnim, politički osviještenim scenografijama smještenim u gradsku sredinu Isaac Cordal, talijanski umjetnik Agostino Iacurci, srpska umjetnica Emaemaema, te bosanskohercegovački nagrađivani umjetnik ESH.
Uz ovaj se projekt simultano odvijao još jedan kolaboracijski projekt MUU-a i kulturnih centara – ‘Lice s plakata’ čiji je cilj bio pronaći način kako približiti umjetnost široj javnosti, upozoriti na anonimnost hrvatskih umjetnika naspram raznih starleta i lažnih celebrityja, ali i na marginalizaciju mladih umjetnika na domaćem tržištu umjetnina.
U sklopu tog projekta bili su predstavljeni još neki mladi domaći umjetnici kao što su ArtuDitu, Stipan Tadić, Vanja Trobić, Miron Milić, Marina Mesar i Ander Resne. Navedeni umjetnici dobili su zadatak da autoportretom reagiraju na prisutnost reklamne industrije u našim životima, koja je više prisutnija u svakodnevnom životu građana Grada Zagreba, nego što bi to trebala biti umjetnost.
Osim toga, MUU je, uz navedene projekte, te godine realizirao još jedan vrlo zanimljiv program i to u suradnji s Hrvatskim društvom likovnih umjetnika. U tom je pak programu bio ugošćen britanski umjetnički kolektiv ‘Giant Robots’ koji je pred HDLU-om napravio spektakularnu instalaciju od recikliranog i odbačenog drveta.
Dakle, samo svečano otvorenje MUU-a u Sigetu bilo je u rujnu 2012. te su se tom prilikom mogli razgledavati mnogi zanimljivi umjetnički radovi koji su krasili kvart.
MUUve in u Vlaškoj 2013. godine
Već tada 4. Muzej ulične umjetnosti, MUUve in se fokusirao na revitalizaciju napuštenih gradskih prostora, odnosno na napuštenu vojnu bolnicu u Vlaškoj 87. Ugostili su umjetnike iz cijele Europe čiji je rad obilježio završnu fazu projekta, a svečano otvorenje bilo je 29. rujna 2013. godine. Bila su organizirana tri stručna vodstva kroz koja su se prezentirali svi gotovi radovi, a izložba je bila otvorena samo jedan dan, što su obilježili zagrebački bend ABOP i DJ Biskoteka.
Peti Muzej ulične umjetnosti
Iako se i 2013. godine održavao u Vlaškoj 87, Muzej ulične umjetnosti 2014. je od sebe dao potpuni preokret. Direktorica MUU-a Ivana Vlašić naglasila je da razliku od murala i slika koje su prijašnjih godina bile najzastupljenije, MUU se ovdje više okrenuo instalacijama, performansima i raznoraznim skulpturama. No, ono što je svakako ostalo isto jest cilj, a to je približiti umjetnost običnom građaninu.
Osim toga, to nisu još bili svi tadašnji noviteti u MUU. Bruno Pogačnik tada je predstavio i filmski program Muzeja koji se sastojao od dvadesetak kratkih umjetničkih filmova iz cijelog svijeta. Prema službenim stranicama grada Zagreba saznajemo da su se, osim domaćih, ugostili i umjetnici iz Izraela, Njemačke, Kine, Mongolije i BiH, koji su kroz različit umjetnički pristup istraživali mogućnost nekonvencionalne izvedbe rada i njegove prezentacije prema promatraču.
Mnogi su se umjetnici svojim radovima osvrnuli na situaciju u kulturi i politici, što je pridonijelo čarima njihovog stvaralaštva u Vlaškoj.
Gdje je Muzej ulične umjetnosti danas?
S razvojem medija i samog virtualnog svijeta, ovaj se projekt dakako proširio i na Internet. Kako je Vukšić objasnila, na digitalni su se iskorak odlučili u želju da se dobije odgovor na pitanje ‘što danas znači biti umjetnik, kako se umjetnost vrednuje te kako se prezentira i konzumira svojom digitalnom reprezentacijom?’
Iako je, kako možemo primijetiti, aktivnost samog projekta MUU zgasnula, vjerojatno je da se utjecaj istovremeno proširio na druge i nove umjetničke pokrete i organizacije. Iako su možda mnogi murali uništeni, oni nikada neće napustiti sjećanja mnogih građanina koji su se jednom divili njihovoj čarobnoj ljepoti. Na kraju krajeva, Muzej ulične umjetnosti može se pohvaliti nevjerojatnom upornošću i ustrajnošću, kako i činjenicom da se njihovom aktivnošću umjetnost doista približila običnom građaninu.