U nastavku pročitajte koje su razlike između baroka i renesanse, dvije prekrasne etape povijesti koje nikada neće otići u zaborav. Kada se uzme u obzir tapiserija europske umjetničke povijesti, dva stilski bogata i vizualno suprotna razdoblja ističu se kao vrhunci kreativne ljudske misli i umijeća: renesansa i barok.
Iako se na prvi pogled mogu učiniti sličnima, noseći bogatu paletu umjetničkih djela, ova dva perioda su temeljito različita i reflektiraju duboke promjene u društvu, filozofiji, religiji i znanosti koje su se događale u Europi između 14. i 18. stoljeća.
Renesansa, što u prijevodu znači “ponovno rođenje”, bila je doba koja je svoje korijene povukla iz duboke želje za vraćanjem klasičnih ideala antičke Grčke i Rima. Ovo razdoblje naglašava harmoniju, proporciju i ravnotežu, te je uvelo revolucionarne perspektive u slikarstvu, skulpturi i arhitekturi. Renesansni umjetnici poput Leonarda da Vincija, Michelangela i Rafaela težili su za stvaranjem djela koja odražavaju ljudsku formu i prirodu sa idealiziranom preciznošću.
Nasuprot tome, barok je iznikao iz dinamičnih promjena koje su se događale tijekom 17. stoljeća, uključujući i protureformaciju koja je tražila da umjetnost izazove emotivne reakcije i služi kao didaktički alat.
Barok je obilježen dramatičnim intenzitetom, snažnim emocionalnim nabojima, grandioznim skalama i kontrastima svjetlosti i sjene, kako bi se postigao osjećaj pokreta i promjene. Umjetnici poput Caravaggia, Berninija i Rubensa pridonijeli su stvaranju nezaboravnih djela koja su oslikavala teatralnost i dinamiku tog vremena.
Ovaj članak će istražiti razlike između baroka i renesanse, analizirajući njihove razlike u umjetničkim izrazima, društvenim i kulturnim kontekstima, te utjecajima koji su oblikovali ove epohe. Razmotrit ćemo kako su se njihovi različiti pogledi na svijet manifestirali kroz umjetnost, i kako je svako razdoblje odražavalo težnje i dileme svog vremena.
Razlike između baroka i renesanse: 20 ključnih
1. Period
Prvo ćemo spomenuti razlike u vremenu. Renesansa je nastala u 14. stoljeću i dosegla svoj zenit u 15. i rano 16. stoljeće, dok je barok uslijedio nakon renesanse, nastajući u ranom 17. stoljeću i trajao je do sredine 18. stoljeća.
2. Geografski fokus
Geografski fokus renesanse leži u Italiji, njenim gradovima-državama kao što su Firenca, Rim i Venecija, gdje su se rodile i razvijale ideje humanizma, naglašavajući klasičnu mudrost i umjetničke vrijednosti.
Ovi gradovi su postali inkubatori za umjetnike kao što su Leonardo da Vinci, Michelangelo, i Rafael. S vremenom, renesansni utjecaj se širio sjeverno prema ostatku Europe, uključujući Francusku, Englesku, Njemačku, i Nizozemsku, gdje su lokalni umjetnici adaptirali i evoluirali renesansne principe u skladu s vlastitim kulturnim kontekstima.
Barok, koji je također započeo u Italiji, brzo se proširio preko njenih granica, postajući dominantnim stilom u zemljama kao što su Francuska, gdje je postao simbol apsolutističke moći i raskoši Ludvika XIV; u Nizozemskoj, gdje je primio jedinstven, često buržujski okus u djelima umjetnika kao što je Rembrandt; u Španjolskoj, gdje je imao religiozni i dramatičan izraz; i u Njemačkoj, gdje je kasnije utjecao na razvoj rokoko stila. Barok je bio istinski međunarodni pokret, koji se manifestirao kroz umjetnost, arhitekturu, glazbu i književnost, a njegove različite regionalne varijante pokazivale su lokalne okuse i tradicije.
Jedna od razlika između baroka i renesanse je i činjenica da je renesansa bila koncentrirana u Italiji i postepeno se širila van njenih granica, barok se brže širio i prilagođavao različitim kulturološkim okruženjima, čime je oblikovao mnoge aspekte europske umjetnosti i kulture na različite, regionalno specifične načine. Ne postoji razlog da remek djela jedne epohe smatramo više ili manje bitnima od druge, ali razlike u izvedbi postoje!
3. Tematski fokus
U doba renesanse, tematski fokus je bio na humanizmu, što znači da je čovjek i njegovo iskustvo stavljeno u središte umjetničkog interesa. Postojao je naglašen povratak klasičnoj antici, s idealiziranim prikazima ljudske figure i scena iz mitologije i povijesti.
Umjetnost je također težila k izražavanju racionalnog svijeta s harmoničnim proporcijama i perspektivom, što se ogledalo u portretima, religijskim scenama i svakodnevnim životnim prikazima. Tematski, renesansa je pokušala spojiti kršćanske vrijednosti s klasičnom filozofijom, stvarajući tako umjetnost koja je bila edukativna, inspirativna i humanistička u svom pristupu.
Barokni tematski fokus bio je dramatičniji i emotivniji. Umjetnost baroka često je imala snažne katoličke teme, koje su bile usmjerene na senzacionalizam, pokret i emocionalni angažman promatrača. Razlike između baroka i renesanse ujedno su i posljedice vremenskih perioda u kojima su bile popularne.
Ovaj pristup je bio vidljiv u intenzivnim, često teatralnim religijskim prikazima, ali i u svjetovnim temama koje su uključivale portrete, alegorije i povijesne scene. Barok je imao tendenciju naglašavanja prolaznosti i dramatičnosti ljudskog iskustva, često koristeći kontrast svjetla i tame (chiaroscuro) kako bi se stvorila dramatična atmosfera i istaknula emocionalna dubina.
Dakle, dok je renesansa bila usmjerena na jasnoću, red i sklad ljudskog razuma i estetike, barok je bio usmjereniji na emotivnu snagu, dinamičke efekte i dramatičnost, često s namjerom da potakne gledatelja na duhovno iskustvo ili duboku emocionalnu reakciju, što je samo jedna velika razlika između baroka i renesanse.
4. Pristup kompoziciji
Kompozicijski pristup u renesansi bio je definiran potragom za ravnotežom, simetrijom i jasnoćom u rasporedu elemenata. To je uključivalo upotrebu linearne perspektive za stvaranje iluzije dubine na dvodimenzionalnoj površini.
Proporcije su bile pažljivo izračunate, a scenografija je bila stabilna i uravnotežena, često organizirana oko centralne osi ili u obliku piramide, posebno u religijskim i portretnim kompozicijama. Cilj ovog pristupa bio je stvoriti mirne i harmonične scene koje odražavaju red i jasnoću svemira.
Nasuprot tome, barokna kompozicija je težila dinamici, napetosti i često asimetriji. Umjetnici su koristili dijagonalne linije, spiralne forme i snažne kontraste svjetla i sjene da bi stvorili osjećaj pokreta i dramatike.
Kompozicija je često vodila oči gledatelja kroz sliku na način koji je bio fluidan i nepredvidljiv, s jakim naglaskom na dijagonalama koje su davale dinamiku i težinu scenama. Slike su često imale osjećaj da se prelijevaju izvan okvira, uvlačeći gledatelja direktno u akciju.
Stoga, dok je renesansna kompozicija bila usredotočena na stvaranje jasnoće i reda, s velikim naglaskom na geometrijsku strukturu i proporcionalnost, barok je eksperimentirao s otvorenom i fleksibilnom kompozicijom koja je poticala dinamičnu interakciju između djela i gledatelja.
5. Upotreba svjetla i boje
Razlike između baroka i renesanse bile su uočljive i u upotrebi svjetla i boje. Renesansni umjetnici koristili su svjetlo na način koji je naglašavao trodimenzionalnost objekata i ljudskih figura. Koristili su umjerenu upotrebu sjene i svjetla kako bi postigli mekoću i realističnost u oblikovanju oblika.
Ova tehnika, poznata kao sfumato, posebno je korištena od strane Leonarda da Vincija. Boje su bile često prirodne i suptilno nijansirane, sa ciljem da se vjerno dočara prirodni svijet i ljudski likovi. Renesansna paleta je bila usmjerena na jasnoću i harmoniju boja, sa skladnim kombinacijama koje odražavaju red i proporcionalnost.
Barokni umjetnici razvili su dramatičniji pristup svjetlu i boji, često koristeći jak kontrast između svjetla i tame – poznat kao chiaroscuro – kako bi dodali dramatiku i dubinu svojim kompozicijama.
Ova tehnika je bila izražena u djelima Caravaggia i drugih baroknih slikara, gdje je svjetlo izgledalo kao da izbija iz tmine, naglašavajući ključne dijelove kompozicije i vodeći gledateljev pogled.Što se tiče boje, barokna paleta je često bila bogata i intenzivna, s težnjom prema većem kontrastu i dramatičnosti u izboru boja. Boje su ponekad bile korištene da se izazovu jake emocije ili da se istaknu glavne teme unutar djela.
Ukratko, dok je renesansna upotreba svjetla i boje težila prirodnom redoslijedu i umjerenosti, barok je zagrlio teatralnost i emocionalni intenzitet kroz snažan kontrast i zasićene boje.
6. Karakteristike likovne umjetnosti
Renesansna likovna umjetnost karakterizirana je detaljnom pažnjom prema anatomiji i proporcijama ljudskog tijela, što je rezultat studija i vraćanja klasičnih ideala ljepote i skladnosti.
Kompozicije su bile pažljivo strukturirane s naglašenom geometrijskom jasnoćom i često organizirane prema linearnoj perspektivi kako bi se stvorila iluzija prostora.
Renesansni umjetnici su također pokazali veliko zanimanje za prikazivanje različitih tekstura i površina, od sjaja metala do mekoće tkanina. Postojala je i tendencija prema idealizaciji subjekata, odnosno prikazu ljudi i prizora na način koji je težio prema idealu ljepote, a ne nužno prema strogoj realnosti.
Barokna likovna umjetnost prepoznatljiva je po svojoj dramatičnoj ekspresivnosti, emotivnoj intenzivnosti i teatralnosti. Barokni umjetnici često su koristili dramatične efekte svjetlosti i snažne boje kako bi stvorili osjećaj pokreta i akcije unutar svojih djela.
Likovi su prikazani u pokretu, s izražajnim gestama i grimasama koje prikazuju intenzivne emocije. Barokne kompozicije često su složene, s mnogo likova i elemenata koji prepliću i izlaze iz okvira slike, kao da ulaze u promatračev prostor. Postoji i naglašen osjećaj dinamičnosti i fluidnosti, za razliku od statične prirode renesansnih kompozicija.
Dakle, razlike su i u tome da su renesansne karakteristike uključivale harmoniju, proporciju i stabilnost, s fokusom na idealiziranoj ljepoti i redoslijedu, barok se okrenuo prema dinamičnosti, emocionalnoj zavodljivosti i senzacionalnom efektu, često težeći angažmanu promatračevih osjećaja i senzibilnosti.
7. Arhitektura
Arhitektura jedna je ključna razlika između baroka i renesanse. Renesansna arhitektura karakterizirana je simetričnošću, proporcionalnošću i redom u dizajnu. Nadahnuta klasičnom antikom, posebice radom rimskog arhitekta Vitruvija, renesansna arhitektura naglašavala je geometrijsku harmoniju i jasnu modularnu organizaciju prostora.
Arhitekti poput Brunelleschija, Albertija i Bramantea dizajnirali su zgrade s klasičnim stupovima i pilastrima, kupolama i lukovima, te fasadama koje su odražavale jasnoću i uravnoteženost. Renesansne građevine često su imale raskošne unutrašnjosti, ali s umjerenom dekoracijom koja se nije natjecala s arhitektonskim oblicima.
Barokna arhitektura, s druge strane, bila je definirana grandioznošću, teatralnošću i dinamičnošću. Arhitekti kao što su Bernini i Borromini odbacili su strogu simetriju renesanse u korist fluidnih i često asimetričnih oblika.
Barokne zgrade bile su impresivne po svojoj masi i oblicima koji su uključivali zamršene krivulje, konveksne i konkavne fasade, te dramatično korištenje svjetla i sjene kako bi se stvorio osjećaj pokreta i dubine.
Unutrašnjost baroknih crkava često je bila bogato dekorirana, s upotrebom zlata, fresaka i skulptura koje su stvarale osjećaj čuda i oduševljenja.
Dakle, dok je renesansna arhitektura težila jasnoći i racionalnoj organizaciji prostora kroz klasične principe, barokna arhitektura je stremila prema stvaranju dinamičnih i emotivno punih prostora koji su trebali izazvati osjećaj divljenja i spiritualnog iskustva.
8. Skulptura
Razlike između baroka i renesanse su također bile očite i kod kiparstva. Skulpture renesanse odražavale su duboko poštovanje prema klasičnim oblicima, s posebnim naglaskom na proporcionalnosti, anatomskoj točnosti i izražavanju dostojanstvene mirnoće.
Umjetnici kao što su Donatello, Michelangelo i Leonardo da Vinci prikazivali su ljudske figure u skulpturi s idealiziranim proporcijama, inspirirani antičkom umjetnošću Grčke i Rima. Zbog toga, iako možemo naći velike razlike između baroka i renesanse, razlike između renesanse i Rima naći ćemo teško.
Renesansna skulptura naglašavala je poze koje su prenosile smirenost i uravnoteženost, često prikazujući ljude u kontrapostu (stanje ravnoteže tijela kroz raspored težine), što je omogućavalo prirodan izgled figura. Detalji kao što su ekspresije lica, mišići i vena pažljivo su obrađeni kako bi se postigla realistična, ali često idealizirana ljepota.
Barokna skulptura, s druge strane, isticala se svojom dramatikom, energijom i emocionalnom ekspresijom. Umjetnici kao što su Gian Lorenzo Bernini postigli su majstorski stupanj dinamizma u skulpturi, prikazujući figure u pokretu.
Barokne skulpture koristile su kompleksne kompozicije, snažne kontraste svjetla i sjene, i snažnu gestikulaciju kako bi se prenijela dramatična naracija ili duhovno iskustvo.
Također, barokne skulpture su često dizajnirane da se promatraju iz više kutova, s elementima koji kao da prodiru u prostor gledatelja, potičući oko da se kreće oko objekta.
Dok je renesansna skulptura težila uspostavljanju ravnoteže i perfekcije, barokna skulptura prelazila je u sferu teatralnosti i dinamičkog izraza, pri čemu je emocionalna komunikacija često prethodila klasičnom idealu.
9. Glazba
Glazba renesanse fokusirala se na polifoniju gdje je više nezavisnih glazbenih linija isprepleteno zajedno, stvarajući bogat i složen zvuk.
Kompozitori poput Josquina des Preza i Palestrine težili su transparentnosti teksture tako da se sve riječi mogu jasno čuti. Renesansna glazba obično ima manje kontrasta u dinamici i ritmu, teži ka fluidnosti i blagoj promjeni tempa. Renesansni stil je također naglašavao modalnost, koristeći ljestvice koje su prethodile većoj upotrebi dur-mol tonaliteta u baroku.
Kasnobarokna glazba, s druge strane, značajno se razvila s uvođenjem monodije i pojačanog korištenja homofonije.
Kompozitori kao što su Bach, Handel i Vivaldi koristili su bogatije harmonije i više ornamentike u svojim kompozicijama. Takva glazba karakteristična je po svojim dramatičnim kontrastima u dinamici i razrađenim oblicima poput fuge.
Razvila se i ideja tonaliteta, gdje su kompozicije usmjerene na određene progresije koje vode slušatelja kroz muzičko putovanje. Kasni barok također je poznat po svojoj ritmičkoj vitalnosti i čestom korištenju sekvenca u melodijskom materijalu.
Kada su u pitanju razlike između baroka i renesanse možemo reći da je renesansna glazba težila homogenoj teksturi, kasnobarokna glazba uvodila je veće kontraste, jasno izraženu melodijsku liniju, bogatije harmonije i novi osjećaj za dramatiku i emocionalni izraz.
10. Literatura
Renesansna književnost naglašava humanizam, ponovno otkrivanje i reinterpretacija klasičnih tekstova, te razvoj pojedinca. Fokusirala se na idealiziranu stvarnost, herojske figure i razum.
Autore kao što su Dante, Petrarca, i Shakespeare karakterizira interes za istraživanje ljudskih postignuća, moralne filozofije i prirodnog svijeta. Uz to, renesansni pisci često su koristili sonetni oblik i klasične metričke i stihovne obrasce kako bi izrazili svoje ideje.
Barokna literatura, s druge strane, odražava složenost, kontraste i često ekstravaganciju. Karakterizira je ornamentika stila i složeni jezični obrasci koji odražavaju složenost svijeta i percepciju. Pisana riječ postaje alat za izražavanje dubokih emocija.
Barokni autori poput Queveda, Góngore i Marini skloni su upotrebi hiperbola, antiteza i metafore kako bi stvorili osjećaj divljenja i čuđenja. U književnosti, barok se također isticao svojom sklonosti prema alegorijama i simbolizmu, što je još jedna razlika između baroka i renesanse…
Dok je renesansna književnost slavila ljudsku sposobnost i racionalnost, težila razumu i jasnoći, barokna književnost istraživala je unutarnji svijet, emocionalnu dubinu i dramu, ponekad u opreci s racionalnim i redom, težila ka izražajnosti i bogatom, ukrasnom jeziku.
11. Pogled na svijet
Renesansni pogled na svijet bio je prožet optimizmom i vjerom u ljudsku sposobnost i dostojanstvo. Humanizam je postao ključan, s naglaskom na potencijal pojedinca da postigne veličinu u umjetnosti, znanosti i književnosti.
Ovo razdoblje karakterizira ponovno otkrivanje i studij klasične antike, što je potaknulo promišljanje o harmoniji, redoslijedu i proporciji u svemiru. Vjerovalo se da čovjek može, koristeći razum i naučni pristup, razumjeti i oblikovati svijet oko sebe.
Barokni pogled na svijet, međutim, bio je često obilježen kontrastom između duhovnog i zemaljskog, s jakim naglaskom na emocionalnu ekspresiju i složenost ljudskog iskustva. U baroku dolazi do produbljivanja religijskih osjećaja, često potaknutih protureformacijom i katoličkim pokušajima da se odgovori na izazove protestantizma.
To je doba kada su crkva i monarhija često koristile umjetnost kao sredstvo za prikaz moći i uzvišenosti. Pogled na svijet je bio više teatralan, sa snažnim osjećajem čuđenjai i dramatičnosti, koji se ogleda u umjetnosti, arhitekturi, literaturi i glazbi.
Dok je renesansni pogled na svijet bio usmjeren na obnovu i racionalnu perspektivu, afirmaciju ljudske sposobnosti i povratak klasičnim vrijednostima, barokni pogled na svijet prihvatio je kompleksnost, proturječnosti i emocionalni intenzitet.
12. Portretiranje prirode
U renesansnom periodu, priroda se portretira s velikim poštovanjem prema njenom redoslijedu i skladu, često prikazujući idilične pejzaže i savršene prirodne forme.
Renesansni umjetnici poput Leonarda da Vincija detaljno su proučavali prirodu kroz pažljivo promatranje, nastojeći razumjeti njezine zakone i primjenjivati ih u svojim djelima.
Kompozicije su organizirane tako da odražavaju jasne, geometrijske i perspektivne principe, prikazujući prirodu na umjereno idealiziran, ali prepoznatljiv način. To je još jedna razlika između baroka i renesanse koju će uočiti bilo koji profesor likovne umjetnosti.
Barokni umjetnici, s druge strane, pristupili su prirodi s dramatičnim i emocionalnim stavom. Prikazi prirode u baroku često su bili dinamičniji, s jakim kontrastima svjetla i sjene (chiaroscuro), što je stvorilo dramatičnu i emotivnu atmosferu. Razlike između baroka i renesanse često se opisuju kao dvije strane istog novčića.
Barokna priroda može biti bujna i ponekad gotovo kaotična, naglašavajući njenu silu i dinamizam. Umjetnici poput Caravaggia koristili su svjetlo da bi stvorili osjećaj dubine i volumena, dajući prirodi skoro teatralni osjećaj.
Renesansni pristup portretiranju prirode odražava racionalnost i sistematičnost, dok barok prikazuje prirodu u njenom punom emocionalnom i dinamičkom opsegu, naglašavajući njenu moć i pokret. Razlike baroka i renesanse su, između ostalog, utemeljene na pojedinačnim stavovima umjetnika tih razdoblja.
13. Religiozne teme
Kada je u pitanju religiozna tematika, razlike su još dublje. Religiozne teme su se značajno razlikovale između renesanse i baroka, odražavajući kako su se duhovnost i teološki koncepti interpretirali i predstavljali u umjetnosti i kulturi tih razdoblja.
U renesansi, religiozne teme su često prikazivane s klasičnim humanističkim naglaskom. Umjetnici su se okrenuli prikazivanju svetih figura kao idealiziranih, uravnoteženih i harmoničnih, u skladu s klasičnim shvaćanjima ljepote i proporcije.
U renesansi je bilo popularno istraživati i prikazivati biblijske scene i likove u kontekstu klasičnog antika, a njihovi prikazi često su naglašavali ljudsku prirodu i dostojanstvo. Primjerice, Michelangelova freska u Sikstinskoj kapeli prikazuje biblijske figure s izraženim ljudskim proporcijama i anatomijom.
Barokne religiozne teme su, pak, bile puno dramatičnije i emocionalnije. Barokni umjetnici koristili su intenzivno svjetlo, boju i dinamične kompozicije kako bi prenijeli snažne duhovne poruke i izazvali emotivne reakcije. Religiozne scene često su bile prikazane u trenucima ekstaze, strasti ili duhovne agonije, naglašavajući unutarnju duhovnost i božansku prisutnost.
Ovo je razdoblje također bilo obilježeno protureformacijom, koja je utjecala na umjetnike da stvaraju djela koja podupiru katoličke teme i vrijednosti, kao odgovor na protestantsku reformaciju.
U renesansi se religioznost često shvaćala kroz prizmu humanizma i antike, dok je u baroku religiozna umjetnost služila kao sredstvo za izražavanje pobožnosti, duhovne intenzivnosti i katoličke obnove. Barokne religiozne teme imale su za cilj utjecati ne samo na intelekt već i na emotivno stanje vjernika, stvarajući osjećaj neposredne prisutnosti božanskog.
14. Odjeća i moda
U renesansi, moda je često reflektirala fascinaciju klasičnom antikom i humanističkim idealima. Odjeća je bila relativno jednostavna u kroju, ali bogata materijalima i detaljima.
Muškarci su nosili tijesne hlače i dvostruke prsluke, dok su žene nosile uske korzete koji su isticali njihovu figuru, te suknje velikog obujma. Ovaj period također odlikuje ponovno otkriće i korištenje prošlosti kao inspiracija, što je rezultiralo u snažnoj simetriji i proporcionalnosti u odjeći.
U baroku, moda postaje više ekstravagantna i složenija te nadodaje još jednu stavku na popis razlika između baroka i renensanse. Široko je prihvaćeno teatralno i preuveličano prikazivanje, kako u umjetnosti, tako i u modi.
Ženske haljine bile su dramatične, s visokim strukom, širokim bokovima i složenim ukrasima. Muškarci su nosili raskošne oprave s bogatim ukrasima, uključujući velike perike, što je odražavalo status i moć. Barokna moda često je isticala dinamiku, pokret i bogatstvo korištenih materijala.
U renesansnoj modi prevladava humanistička mjerila skladnosti i proporcionalnosti, dok je barokna moda isticala status, moć i emotivnu ekspresiju kroz složene, bogato ukrasne stilove, što se može smatrati razlikom između baroka i renesanse.
15. Tehnika slikanja
Tehnike slikanja u renesansi usredotočile su se na realizam i preciznu perspektivu kako bi stvorile iluziju trodimenzionalnog prostora na dvodimenzionalnoj površini.
Umjetnici su razvili tehnike kao što su sfumato, koje Leonardo da Vinci koristi za stvaranje mekih prijelaza između boja, i chiaroscuro, za naglašavanje volumena i oblika putem kontrasta svjetla i sjene. Također, linearna perspektiva je postala ključna u stvaranju dubine na slikama.
Fresko slikarstvo bilo je popularno, koristeći tehniku slikanja na vlažnoj žbuci, kao i uljana slikarstva na platnu koja su omogućavala detaljnije i dublje boje.
Barokna tehnika slikanja napredovala je s novim razinama dramatičnosti i ekspresije. Umjetnici su eksperimentirali s ekstremnim varijacijama svjetla i sjene, a ponekad su koristili i paletu jarkih boja kako bi stvorili emotivan utjecaj. Slike su postale dinamičnije s intenzivnijim pokretom i energijom.
U baroknom slikarstvu, kompozicija često teži prema dijagonalnim linijama i složenim rasporedima, koji vode oko kroz sliku. Tehnike kao što su impasto, gdje se boja nanosi debelim slojevima kako bi stvorila teksturu i volumen, često su korištene.
Umjetnici poput Caravaggia i Rembrandta postali su poznati po svojoj upotrebi dramatičnog svjetla i sjenčanja kako bi postigli emocionalni učinak i naglasili dubinu.
Renesansne tehnike slikanja naglašavaju harmoniju, proporcije i jasnoću kompozicije, dok barokne tehnike pokazuju preferenciju prema dramatičnosti, emocionalnom intenzitetu i vizualnoj složenosti.
Dakle, razlike između baroka i renesanse su velike, ali su oba razdoblja bila izrazito plodna i za sobom ostavila vrijedna djela.