Katarza, što na grčkom znači “čišćenje”, odnosi se na književnu teoriju koju je prvi razvio filozof Aristotel, koji je vjerovao da je čišćenje naših emocija svrha dobre priče, osobito tragedije. Katarza se odnosi na bilo koji oblik umjetnosti ili medija koji nas tjera da osjećamo jake negativne emocije, ali koji nas svejedno privlače – možemo potražiti umjetnost koja stvara te emocije jer iskustvo čisti emocije iz našeg sustava. Možemo osjetiti nešto intenzivno, a zatim izaći iz kina osjećajući se bolje nakon toga.
Što je katarza?
Katarzično iskustvo – bilo u kazalištu ili književnosti – je iskustvo u kojem publika ili čitatelj doživljavaju iste emocije koje likovi doživljavaju na pozornici ili na stranici. Iz toga slijedi da je katarzično djelo svako književno djelo koje čitateljima pruža ovo iskustvo. Zamislite, na primjer, knjigu o dječaku koji izgubi majku od raka. Takva knjiga možda neće biti katarzična za svakoga, ali za nekoga tko je izgubio prijatelja ili člana obitelji od raka, čitanje takve knjige može biti izuzetno emocionalno iskustvo, u smislu da bi takav čitatelj mogao osjetiti tugu lika ili bijes kao da je njihov vlastiti.
Ovaj primjer služi za naglašavanje važnog dijela onoga što jedno književno djelo čini katarzičnim: čitatelj mora razviti snažnu identifikaciju s likovima. Drugim riječima, ako čitatelji nisu u stanju “vidjeti sebe” u likovima – ako osjećaju da nemaju nikakve zajedničke kvalitete ili iskustva – tada vjerojatno neće postići razinu emocionalnog ulaganja koja je potrebna da imaju katarzično iskustvo kao odgovor na djelo. Zbog toga je općenito potrebno mnogo vještine i iskustva od strane autora da proizvede istinski katarzično književno djelo.
Aristotel je skovao ovu ideju s uvjerenjem da bi dobra priča trebala imati svrhu pročišćavanja emocija publike. Smatrao je da je katarza neophodna u završetku tragičnih umjetničkih djela (u njegovo vrijeme to bi najvjerojatnije bila predstava).
Krajnji rezultat iskustva katarze je moralni ili duhovni osjećaj obnove, a publika često opisuje da se osjećaju “lakše” nakon intenzivnih emotivnih završetaka priče. U biti, katarza obara publiku tragičnim završecima i tada publika osjeća da je uspjela osloboditi dio vlastite tuge, tjeskobe ili strahova zajedno s onim što je osjećala tijekom priče.
Funkcija katarze u književnosti
Katarza u književnosti djeluje slično kao terapija u stvarnom životu, dajući čitateljima priliku da iskuse intenzivne emocije iz daljine i omogućuje im da “sve ispuste van”. Katarzična djela posebno su dobra u dodirivanju potisnutih emocija – to jest, emocija koje si čitatelj ili član publike obično ne dopušta osjetiti.
Na primjer, osoba može biti nesklona plakati zbog vlastitih osjećaja tuge jer ignoriranje svoje boli čini bol lakšom za podnošenje, ali ako ta osoba gleda lik u filmu kako plače na sprovodu, mogla bi neočekivano pustiti suze. U tom smislu, ponekad se pokaže da je puno lakše osjećati tuđe osjećaje nego osjećati vlastite – a katarza ima način da iskoristi tu činjenicu kako bi pomogla ljudima da dožive emocionalno oslobađanje. Istinski podupiratelji dramatične katarze (kako ju je definirao Aristotel) rekli bi da doživljavanje emocija poput sažaljenja ili straha kao odgovor na umjetničko djelo može čak pomoći ljudima da se bolje nose s tim emocijama u stvarnom životu.
Neki pisci, poput njemačkog dramatičara Bertolta Brechta, zauzeli su manje optimističan pogled na dobrobiti katarze. Brecht je bio pisac dvadesetog stoljeća i marksist koji je vjerovao da je najviša svrha kazališta služiti kao forum za političke ideje i nadahnuti gledatelje na političko djelovanje. Smatrao je da djela koja žele potaknuti katarzu nisu ništa više od jeftine, nezahtjevne zabave za mase, te da gledatelji gube sposobnost razmišljanja i prosuđivanja kada se previše emocionalno upletu u predstavu.
Kako bi se borio protiv onoga za što je vjerovao da su štetni učinci katarze, Brecht je namjerno pisao drame koje nisu došle do emotivnog razrješenja. Njegova je ideja bila da umjesto da publici pruži sjećanje na oslobađanje koje bi očekivali kroz samu predstavu, da gledatelji napuste kazalište puni neriješenih emocija, što bi ih potom potaknulo da potraže emocionalno oslobađanje u stvarnom životu – kroz svoje vlastite radnje.
Uobičajeni primjeri katarze u svakodnevnom životu
U svakodnevnom životu doživljavamo katarzu na mnogo različitih načina. Na primjer, ako ikada uključite film za koji znate da će vas rasplakati i tražite iskustvo plača, to je katarza. Evo drugih uobičajenih primjera katarze u svakodnevnom životu:
- Kada veza završi, jedna ili obje strane mogu odlučiti “očistiti” drugu iz svog života bacanjem uspomena i rješavanjem zajedničkih stvari
- Kada voljena osoba umre, obitelj bi mogla poželjeti zajedno posuti pepeo na značajno mjesto kako bi osjetili obnovu duha
- Kada završi značajna životna faza, kao što je fakultet, postoji ceremonija koja potiče snažne emocije kako bi se mogle osloboditi
Primjeri katarze u književnosti
Shakespeareove tragedije neki su od najpoznatijih primjera umjetnosti koji izazivaju katarzu kod publike.
Djela koja proizvode katarzu često uključuju smrt ili pad glavnog lika, iako to apsolutno ne moraju. Govoreći općenito, većina zapleta koji stvaraju osjećaje katarze obično uključuju lika koji gubi nešto što mu je jako drago, budući da to može igrati važnu ulogu u procesu izazivanja emocionalne reakcije kod čitatelja.
Katarza u Shakespeareovoj tragediji Romeo i Julija
U petom činu, trećoj sceni Romea i Julije, Romeo otkriva Julijino usnulo tijelo u grobnici Capuletovih. Julija je popila napitak za spavanje kako bi roditelji pomislili da je mrtva, kako bi izbjegla udaju za svog prosca Parisa i ostala s Romeom za kojeg se udala na tajnoj ceremoniji bez znanja roditelja. Romeo ne shvaća da je Julija zapravo još uvijek živa i truje se od tuge.
Gledajući Romea kako se susreće sa svojom pravom ljubavi, za koju vjeruje da je mrtva, publika bi se mogla prisjetiti sličnih iskustava gubitka. Prema klasičnoj ideji katarze koju je zacrtao Aristotel, doživljavanje ili ponovno doživljavanje emocionalnog iskušenja smrti voljene osobe kroz Romea pružilo bi publici malo opuštanja, dopuštajući im da prebrode sve dugotrajne osjećaje tuge u vlastitim životima.
Katarza u romanu Harry Potter i Darovi smrti J. K. Rowling
Serijal o Harryju Potteru završava na dramatičan način u sedmoj knjizi s mnogo smrti na obje strane bitke. Međutim, možda nijedna smrt nije toliko tragična kao ona Severusa Snapea, koji je bio krajnje neshvaćen tijekom cijele serije. Ovaj trenutak katarze dolazi nakon što je Snape već mrtav i Harry zuri u Snapeova sjećanja. Ovdje se otkriva da Snape nikada nije prestao voljeti Harryjevu majku, Lily, i sve što je učinio bilo je u čast uspomene na nju. Ova katarza omogućuje publici i Harryju da osjete intenzivnu tugu Snapeova života i možda razmisle koliko bi daleko otišli da odaju počast uspomeni na voljenu osobu.