José Carreras, poznati španjolski tenor, svoj je put opernog pjevača pronašao vrlo rano, već u dobi od 6 godina. Kako je sam opisao, njegov otac koji je bio učitelj po zvanju, a policajac po zanimanju, odveo ga je na projekciju filmske biografije velikog opernog pjevača Enrica Carusa, pod nazivom „Veliki Caruso“.
Ovaj je biografski film usmjerio mladog Joséa prema svijetu opere, potaknuo ga da otkrije svoje operne mogućnosti i postane jedan od najpoznatijih svjetskih tenora.
Iako ga život nije mazio i u svom se životu odmalena suočavao s mnogobrojnim preprekama, a kasnije u životu i sa zloćudnom bolesti, José Carreras nikada nije klonuo duhom. Vjerovao je u sebe, u svoju glazbu i marljivi rad te još i dan danas uživa u pjevanju najpoznatijih opernih arija.
Tko je José Carreras?
José Carreras (José Maria Carreras) rođen je u Barceloni, u Španjolskoj, 5. prosinca 1946. godine, samo jednu godinu nakon završetka 2. svjetskog rata. Bio je najmlađi od troje djece, a obitelj je živjela u radničkom predgrađu pod imenom Santas.
Njegovu je mladost oblikovala politika Francovog režima, te osobito činjenica da je njegov otac morao zamijeniti svoj učiteljski posao policijskim poslom.
Gore opisani doživljaj iz djetinjstva, slušanje opernih arija iz filma o Carusu, potaknulo je dječaka na pjevanje arija u vlastitom domu. Njegov otac, koji nije imao poseban glazbeni talent, ali je bio vrlo obrazovan čovjek, odmah je uočio talent u svom sinu koji je gotovo bez greške znao otpjevati operne arije iz filma koje je čuo tek dan prije. Tako je José Carreras, maleni dječak velikog glasa, krenuo pohađati satove glazbe.
Imao je samo 8 godina kada se upisao na Glazbeni Konzervatorij u Barceloni, gdje je studirao glazbu više od 3 godine. Prva opera koju je gledao uživo bila je Verdijeva Aida, a to mu je ujedno bio i prvi dolazak u kazalište ikad. Odmah je shvatio da je to mjesto koje će obilježiti njegov život jer nikada nije iskusio takve emocije kao te večeri iako nije znao na koji način.
Već s 11 godina pjevao je ulogu Trujamana u operi El Retablo de Maese Pedro Manuela de Falle.
Glazbeni put slavnog tenora
1964. godina unijela je veliku promjenu u njegov život jer upravo te godine José Carreras počinje pohađati formalne satove glasa. Iako je upisao studij kemije na Sveučilištu u Barceloni, nikada se nije mogao odvojiti od svoje prve ljubavi – opere. I sam je puno puta rekao kako glazba liječi.
1967. godine odustao je od izgradnje karijere kemičara i odlučio se posvetiti samo svom glasu, pjevanju i operi.
Tri godine kasnije, mladi José Carreras dobio je priliku otpjevati ulogu Flavija u Bellinijevoj Normi, a svojom je izvedbom oduševio slavnu sopranisticu Montserrat Caballe koja ne samo da mu je dala važnu ulogu u operi u kojoj je ona nosila glavnu ulogu (Donizettijeva Lucrezija Borgija) već mu je postala mentorica i prijateljica. José Carreras i Montserrat Caballé postali su prijatelji koji su se nakon nekog vremena počeli smatrati obitelji.
Slavna sopranistica pomogla mu je pokrenuti karijeru nakon čega je vrlo brzo uočen njegov talent, osobito nakon njegove odlične izvedbe Gennara u Lucreziji Borgiji i Ismaela u Nabuccu.
1971. godine José se prijavio na natjecanje opernih pjevača Verdi, koje se odvijalo u talijanskom gradu Parmi, i odnio pobjedu. Ta pobjeda mu je otvorila vrata svjetskih opernih kuća i odjednom ime José Carreras više nikome nije strano.
Vrhunac karijere i Tri tenora
Kako je postajao popularniji José je postao sve traženiji, a njegov je repertoar nakon nekog vremena uključivao arije iz 40 najpoznatijih svjetskih opera.
Najzapaženije uloge koje su mu donijele najveću slavu bile su uloga Rodolfa u La Boheme, Don Josea u Carmen, Ricarda u Un ballo in maschera te Cavaradossija u Tosci.
Posebno plodnu suradnju imao je s dirigentom Herbertom von Krajanom, voditeljem Berlinske filharmonije i jednim od najboljih dirigenata u povijesti. Upravo je ovaj dirigent José Carrerasa nazvao „svojim omiljenim tenorom“. Njihova suradnja trajala je čak 13 godina, od 1976. do 1989. godine, a trajala bi i duže da ovaj slavni dirigent nije preminuo zbog bolesti.
José Carreras nastupao je u svim velikim svjetskim opernim kućama; od La Scale u Milanu, Staatsopera u Beču i Metropolitana u New Yorku, pa još i dalje. Osim pjevanja arija u kazališnim kućama velik dio svog vremena posvećivao je i snimanju svog opsežnog repertoara, a on nije uključivao samo operne arije.
Postoje na stotine snimaka ovog vrsnog opernog pjevača kako pjeva popularnu glazbu, narodne pjesme ili pak ulomke iz zarzuela, španjolskih lakonotnih opera.
Posebnu popularnost José Carreras stekao je svojom glazbenom suradnjom s još dva velikana opere: Placidom Domingom i Lucianom Pavarottijem. Zajedno su stvorili glazbeni trio pod nazivom „Tri tenora“ te tako nastupali diljem svijeta, a njihovi su koncerti bili rasprodani nekoliko sati nakon što bi ulaznice bile stavljene u prodaju. Njihove izvedbe su prebačene i na albume i DVD-e, pa mnogi još i dan danas uživaju u njihovim zajedničkim izvedbama.
José Carreras i privatni život
Što se tiče njegovog privatnog života, slavni tenor je bio u braku dva puta, ali i u romantičnim vezama.
U dobi od 65. godina razveo se od svoje druge žene, Jutte Marie Jäger, stjuardese s kojom je bio u braku pet godina (2006-2011).
Prije toga je dugo bio u braku s Mercedes Pérez, i to preko dvadeset godina. José i Mercedes su se vjenčali 1971. godine u katedrali u Barceloni. Ima dvoje djece iz prvog braka, sina Alberta i kćer Juliju.
José Carreras i borba s leukemijom
1987. godine dogodilo se nešto što je i samog pjevača i cijeli svijet doslovno bacilo na koljena: nakon što mu je pozlilo na snimanju filmske verzije opere La Boheme u Parizu José Carreras je završio u bolnici gdje mu je ubrzo otkriveno da boluje od vrlo zloćudne bolesti: akutne limfoblastične leukemije.
Šanse za preživljavanje ove bolesti, koja je uzrokovala višemjesečni umor koji je pjevač pripisivao napornom radu, iznosile su samo 10% prema procjeni francuskih liječnika. Ipak, José Carreras je bio duboko uvjeren u to da će pobijediti bolest što se na kraju i dogodilo.
Nakon postavljanja dijagnoze u Parizu pjevač se vraća u rodnu Španjolsku i bolnicu El Clinico gdje doktori odlučuju da je vrijeme ključno i da je njegova jedina šansa za preživljavanje liječenje u Centru za istraživanje raka Fred Hutchinson u Seattleu, u SAD-u.
Za vrijeme boravka u španjolskoj bolnici španjolska televizija je čak tri puta dnevno izvještavala o njegovom zdravstvenom stanju i liječenju, zbog velikog interesa javnosti. I sam tenor je potvrdio da je primio nekoliko tisuća pisama podrške za vrijeme boravka u bolnici i da su mu upravo riječi njegovih obožavatelja dale dodatni poticaj za oporavak.
Dolazak u SAD također je bio medijski vrlo popraćen, a vrlo brzo nakon dolaska José Carreras je podvrgnut operaciji u kojoj mu je iz kuka izvađena koštana srž koja je nakon toga očišćena od stanica raka i potom ponovno ubrizgana u njegovo tijelo. Operacija je bila vrlo bolna, ali slavni tenor nije pristajao na potpunu anesteziju u strahu da bi cijevi za disanje oštetilo njegovo grlo ili dišne puteve, a time i utjecalo na njegov glas.
Operacija nije bila kraj liječenja slavnog tenora. On je nastavio boraviti u bolnici tjednima nakon toga, primajući velike doze zračenja i kemoterapije, koje su kao posljedicu imale gubitak kose, noktiju i tjelesne težine.
Ipak, slavni tenor je rijetko klonuo duhom. Usredotočio se na svoju veliku ljubav – operu i kasnije otkrio da je najteže trenutke bolesti preživio zahvaljujući pjevanju svojih omiljenih opernih arija unutar svoje glave. U bolnici je proveo dugih 9 mjeseci, pri čemu je često razmišljao o svojoj majci koju je jako volio, a koja je također umrla od raka, dok je tenor imao tek 18 godina.
Nakon oporavka pjevač je objavio autobiografiju pod nazivom „Pjevanje iz duše“. Objavljena je u SAD-u 1991. godine, a fokus knjige je bio na njegovoj borbi s leukemijom.
Povratak na kazališne daske i filantropija
Nakon što se oporavio od bolesti, 1988. godine José Carreras je održao veliki povratnički koncert u Barceloni, u blizini poznatog Slavoluka pobjede na kojemu je sudjelovalo čak 150 tisuća ljudi.
Nakon toga je održao nastupe diljem svih većih španjolskih gradova, ali i širom Europe. Na nekim koncertima je dobio ovacije koje su trajale čak 60 minuta. Veliki uspjeh je doživio i u New Yorku i Londonu gdje su obožavatelji pjevača obasipali cvijećem.
Svjestan sreće koja ga je pratila i svog izlječenja José Carreras je ubrzo shvatio koliko je važno boriti se protiv leukemije na vrijeme pa se uključio u skupljanje donacija za istraživanje raka i osnovao vlastitu zakladu u istu svrhu.
1989. godine pjevao je na dobrotvornom koncertu za Hutchinsonov centar za istraživanje raka u Seattleu u kojem se i sam liječio i izliječio.
Već godinu dana kasnije zapjevao je na koncertu Tri tenora sa svojim prijateljima i suparnicima, Placidom Domingom i Jose Carrerasom. Njihov najpoznatiji zajednički koncert održan je u Rimu 1990. godine, a pratilo ga je čak 800 milijuna ljudi diljem svijeta putem malih ekrana jer je prethodilo utakmici Svjetskog prvenstva u nogometu.
Uspjeh ovog koncerta je bio toliko značajan da su ga odlučili ponoviti na finalu Svjetskog prvenstva u Los Angelesu 1994. godine, nastupajući ispred 50 tisuća gledatelja uživo, te ispred 1, 3 milijarde gledatelja na malim ekranima. Videozapisi i albumi s tog koncerta prodani su u milijunskim nakladama, a uspjeh ih je potaknuo na još više zajedničkih nastupa.
Posebno izdvajamo nastup na stadionu Giantsa u New Jerseyju 1996. godine, na stadionu Tiger u Detroitu 1999. godine i u Pekingu 2001.
Osim koncerata i opsežne diskografije te nastupa u opernim kućama, igrao je i glavne uloge u opernim filmovima namijenjenim televiziji i kinematografiji, pri čemu posebno spominjemo dva filma. Riječ je o filmu „Romanza Final“ o životu španjolskog opernog pjevača Juliána Gayarrea i „Životna priča“ o njemu samom. Za „Životnu priču“ bio je nagrađen nagradom Emmy 1993. godine.
José Carreras je nekoliko puta nastupao i u Zagrebu, a jedan od koncerata bio je i humanitarne svrhe, za prikupljanje donacija za Zakladu Ana Rukavina i borbu protiv leukemije, za što se tenor posebno angažirao.
I njegova zaklada pod nazivom Zaklada za borbu protiv leukemije José Carreras vrlo je angažirana u skupljanju donacija za istraživanje raka.
Upravo zbog svoje velike angažiranosti u borbi protiv leukemije i potpore znanstvenicima koji istražuje nove načine liječenja dobio je niz nagrada i titula koja svjedoče o njegovom radu. Postao je počasni član Europskog društva za medicinu, Grupe za potporu leukemiji, Europskog hematološkog udruženja i Njemačkog društva za pedijatrijsku onkologiju i hematologiju.
José Carreras – 10 zanimljivosti koje niste znali o slavnom tenoru
- Njegov glas je izuzetno sličan glasu još jednog odličnog opernog pjevača, Giacoma Aragalla, koji je jednom prilikom doveden pred Carrerasa i sam potvrdio da im je glas gotovo identičan.
- Osim pjevanja, na Konzervatoriju je učio i svirati klavir.
- 1951. godine njegov otac i majka su odlučili emigrirati u Argentinu, ali se to pokazalo kao neuspjeh pa se obitelj vratila u četvrt Santos već nakon godinu dana.
- Imao je samo 8 godina kada je na španjolskom nacionalnom radiju otpjevao ariju “La donna è mobile” u pratnji pijanistice Magde Prunere. Zadivio je sve slušatelje svojim glasom.
- Upisao je studij kemije na Barceloni pod nagovorom oca i brata koji su htjeli da ima zaleđe za slučaj da ne uspije u pjevačkoj karijeri, ali on nikada nije vjerovao u to.
- Kada je tenoru otkrivena leukemija tijekom snimanja opere La bohème u Parizu, liječnici su mu davali male šanse za preživljavanje, u omjeru 1 prema 10.
- U jednoj epizodi popularne humoristične serije „Seinfeld“ glavni akteri se nikako ne mogu sjetiti njegovog imena prilikom pričanja o Tri tenora i spominju ga u kontekstu „onaj drugi tip“.
- José Carreras nastupa na najmanje 20 humanitarnih koncerata godišnje, kako bi njegova zaklada sakupila što je moguće više sredstva za otkrivanje lijeka protiv raka.
- 2009. godine José Carreras je osvojio nagradu Brit Award za svoj izvanredan doprinos glazbi.
- José Carreras je vrlo omiljen u svojoj rodnoj Španjolskoj. Po njemu je nazvan jedan trg i dvije kazališne kuće.