Leonardo da Vinci umjetnik je za kojeg su neki čuli ili samo jednom ili milijardu puta, bio je slikar, inženjer, arhitekt, izumitelj i proučavatelj svih znanstvenih stvari. Njegov prirodni genij prešao je toliko mnogo disciplina da je na kraju utjelovio izraz “renesansni čovjek”. Danas je najpoznatiji po svoje dvije slike, “Mona Lisa” i “Posljednja večera”.
Uglavnom samoobrazovan, ispunio je desetke tajnih bilježnica izumima, zapažanjima i teorijama o znanosti – od aeronautike do ljudske anatomije. Njegova kombinacija intelekta i mašte omogućila mu je da stvori, barem na papiru, takve izume kao što su bicikl, helikopter i avion koji se temelje na fiziologiji i sposobnosti letenja šišmiša. Prije nego što zaronimo u more zanimljivosti koje obilježavaju ovog renesansnog slikara, prvo moramo znati osnovi. Iako je možda neki od vas već znaju, sjetite se onoga – ”ponavljanje je majka znanja“!
Kada je Leonardo da Vinci rođen?
Da Vinci je rođen u Anchianu u Toscani 1452. godine, u blizini grada Vinci koji mu je dao prezime po kojemu ga danas prepoznajemo. U svoje vrijeme bio je poznat samo kao Leonardo ili kao “Il Firentine”, jer je živio u blizini Firence – i bio je poznat kao umjetnik, izumitelj i mislilac.
Da Vincijevi roditelji nisu bili vjenčani, a njegova majka, Caterina, seljanka, udala se za drugog muškarca dok je da Leonardo da Vinci bio vrlo mlad te je osnovala novu obitelj. Otprilike s 5 godina živio je na imanju u Vinciju koje je pripadalo obitelji njegova oca Ser Peira, odvjetnika i bilježnika. Da Vincijev ujak, koji je posebno cijenio prirodu koju je da Vinci počeo dijeliti, također je pomogao u njegovu odgoju.
Leonardo da Vinci i početak njegove karijere
Leonardo da Vinci nije dobio nikakvo formalno obrazovanje osim osnovnog čitanja, pisanja i matematike, ali njegov je otac cijenio njegov umjetnički talent te ga je u dobi od oko 14 ili 15 godina dao kod poznatog kipara i slikara Andrea del Verrocchia iz Firence. Otprilike jedno desetljeće da Vinci je usavršavao svoje slikarske i kiparske tehnike i usavršavao se u mehaničkim umjetnostima.
Kad mu je bilo 20 godina, dakle 1472. godine, firentinsko slikarsko društvo ponudilo je Da Vinciju članstvo, ali je ostao s Verrocchiom sve dok nije postao nezavisni majstor godine 1478. Oko 1482. počeo je slikati svoje prvo naručeno djelo, Poklonstvo mudraca, za firentinski San Donato, samostan Scopeto.
Međutim, da Vinci to djelo nikada nije dovršio jer se ubrzo nakon toga preselio u Milano kako bi radio za vladajući klan Sforza, radeći kao inženjer, slikar, arhitekt, dizajner dvorskih festivala i, što je najvažnije, kipar.
Obitelj je da Vincija zamolila da izradi veličanstvenu statuu konjanika visoku 4 metara u bronci, u čast osnivača dinastije Francesca Sforze. Da Vinci je na projektu radio 12 godina, a 1493. godine glineni je model bio spreman za izlaganje. Međutim, neizbježni rat značio je prenamjenu bronce namijenjene za skulpturu u topove, a glineni model je uništen u sukobu nakon što je vladajući vojvoda Sforza pao s vlasti 1499. godine.
Glinenu skulpturu pobjednički su francuski vojnici koristili za vježbanje gađanja, razbivši je na komade.
Leonardo da Vinci i Posljednja večera
Iako je preživjelo relativno malo da Vincijevih slika i skulptura – dijelom zato što je njegova ukupna proizvodnja bila prilično mala – dva njegova postojeća djela su među najpoznatijim i najcjenjenijim slikama u svijetu.
Prva je da Vincijeva Posljednja večera, naslikana tijekom njegovog boravka u Milanu, od oko 1495. do 1498. godine. Kao mural temperom i uljem na gipsu, Posljednja večera stvorena je za blagovaonicu gradskog samostana Santa Maria delle Hvala. Također poznato kao Cenakul, ovo djelo mjeri se oko 4×9 metara i jedina je umjetnikova sačuvana freska. Prikazuje pashalnu večeru tijekom koje se Isus Krist obraća apostolima i kaže: “Jedan će me od vas izdati”.
Jedna od glavnih značajki slike je poseban emotivni izraz i govor tijela svakog apostola. Njezina kompozicija, u kojoj je Isus u središtu, a opet izoliran od apostola, utjecala je na generacije slikara, ali je otvorila i mnoge teorije koje su možda i istinite.
Da Vincijeva Mona Lisa
Kada su Francuzi 1499. godine napali Milano, da Vinci je s obitelj Sforza pobjegao vjerojatno prvo u Veneciju, a zatim u Firencu. Tamo je naslikao seriju portreta među kojima je i La Gioconda, djelo veličine 53×78 centimetara koje je danas najpoznatije kao Mona Lisa. Naslikana između približno 1503. i 1506. godine, prikazana žena – posebno zbog svog tajanstvenog blagog osmijeha – stoljećima je bila predmet nagađanja i rađanja mnogih zavjera.
U prošlosti se za nju često mislilo da je Mona Lisa Gherardini, kurtizana, ali sadašnja istraživanja pokazuju da je ona bila Lisa del Giocondo, supruga firentinskog trgovca Francisca del Gioconda. Danas se taj portret, jedini da Vincijev portret iz tog razdoblja koji je sačuvan, čuva u muzeju Louvre u Parizu u Francuskoj, gdje svake godine privlači milijune posjetitelja.
Oko 1506. godine Leonardo da Vinci se vratio u Milano, zajedno sa skupinom svojih sljedbenika i učenika, uključujući mladog aristokrata Francesca Melzija, koji će biti Leonardov najbliži pratitelj sve do umjetnikove smrti. Ironično, pobjednik nad vojvodom Ludovicom Sforzom, Gian Giacomo Trivulzio, naručio je od Da Vincija izradu skulpture njegove velike grobnice u obliku konjaničke statue. No, ni to nikada nije dovršeno.
Da Vinci je u Milanu proveo sedam godina, a zatim još tri u Rimu nakon što je Milano ponovno postao negostoljubiv zbog političkih sukoba.
Da Vincijevi izumi i filozofija
Da Vincijevi interesi bili su daleko izvan likovne umjetnosti. Proučavao je prirodu, mehaniku, anatomiju, fiziku, arhitekturu, oružje i još mnogo toga, često stvarajući točne, izvedive dizajne za strojeve poput bicikla, helikoptera, podmornice i vojnog tenka koji se nisu ostvarili stoljećima. Bio je, napisao je Sigmund Freud, kao čovjek koji se prerano probudio u mraku, dok su ostali još spavali.
Za nekoliko tema moglo bi se reći da ujedinjuju da Vincijeve eklektične interese. Prije svega, vjerovao je da je vid najvažnije osjetilo čovječanstva i da je saper vedere (znati kako vidjeti) ključno za potpuno življenje svih aspekata života. Vidio je znanost i umjetnost kao komplementarne, a ne kao različite discipline, i mislio je da ideje formulirane u jednom području mogu – i trebaju – informirati drugo područje.
Vjerojatno zbog obilja raznolikih interesa da Vinci nije uspio dovršiti značajan broj svojih slika i projekata. Proveo je puno vremena uranjajući u prirodu, testirajući znanstvene zakone, secirajući tijela (ljudska i životinjska) te razmišljajući i pišući o svojim opažanjima.
Leonardo da Vinci i njegove bilježnice
U nekom trenutku ranih 1490-ih godina, da Vinci je počeo puniti bilježnice povezane s četiri široke teme — slikarstvom, arhitekturom, mehanikom i ljudskom anatomijom — stvarajući tisuće stranica uredno nacrtanih ilustracija i gusto ispisanih komentara, od kojih su neki drugima bili nedokučivi.
Bilježnice – koje se često nazivaju da Vincijevim rukopisima i kodeksima – danas se, nakon što su rasute nakon njegove smrti, nalaze u muzejskim zbirkama. Na primjer Codex Atlanticus uključuje plan za mehanički šišmiš od skoro 20 metara, zapravo leteći stroj temeljen na fiziologiji šišmiša i na principima aeronautike i fizike.
Ostale bilježnice sadržavale su da Vincijeve anatomske studije ljudskog kostura, mišića, mozga te probavnog i reproduktivnog sustava, koje su široj publici donijele novo razumijevanje ljudskog tijela. Međutim, budući da nisu objavljene u 1500-ima, da Vincijeve bilježnice imale su mali utjecaj na znanstveni napredak u razdoblju renesanse.
Kako je umro Leonardo da Vinci?
Da Vinci je zauvijek napustio Italiju 1516. godine, kada mu je francuski vladar Franjo I. velikodušno ponudio titulu Prvog slikara, inženjera i arhitekta kralja, što mu je pružilo priliku da slika i crta u slobodno vrijeme dok je živio u seoskom dvorcu kuća, Château of Cloux, blizu Amboisea u Francuskoj.
Iako ga je pratio Melzi, kojem će ostaviti svoje imanje, gorak ton u nacrtima neke njegove korespondencije iz tog razdoblja ukazuje na to da da Vincijeve posljednje godine možda nisu bile baš sretne (Melzi će se udati i dobiti sina, čiji su nasljednici nakon njegove smrti prodali da Vincijevo imanje).
Da Vinci je umro u Clouxu (sada Clos-Lucé) 1519. godine u dobi od 67 godina. Pokopan je u blizini crkve palače Saint-Florentin. Francuska revolucija gotovo je uništila crkvu, a njezini ostaci potpuno su srušeni početkom 1800-ih, što je učinilo nemogućim identificirati točnu da Vincijevu grobnicu. Ipak, njegov utjecaj zauvijek je ostao živ i prenašao se iz generacije u generaciju, otvarajući nove teorije i nova pitanja o zanimljivom životu ovog osebujnog umjetnika i intelektualca.
Njegovo ime zapravo nije bilo Leonardo da Vinci
Leonardovo puno ime bilo je Lionardo di ser Piero da Vinci, što znači Leonardo, sin ser Piera iz Vincija.
Njegovim suvremenicima bio je poznat samo kao Leonardo ili Il Florente – budući da je živio u blizini Firence.
Leonardo da Vinci bio je izvanbračno dijete
Rođen u seoskoj kući izvan sela Anchiano u Toskani 14./15. travnja 1452. godine, Leonardo je bio dijete Ser Piera, bogatog firentinskog bilježnika, i neudate seljanke po imenu Caterina.
Njih su dvoje imali još 12 djece s drugim partnerima – ali Leonardo je bio jedino dijete koje su imali zajedno.
Njegova nelegitimnost značila je da se od njega nije očekivalo da slijedi očevu profesiju i postane bilježnik. Umjesto toga, mogao je slobodno slijediti vlastite interese i baviti se kreativnom umjetnošću.
Dobio je malo formalnog obrazovanja
Leonardo se uglavnom samoobrazovao i nije dobio nikakvo formalno obrazovanje osim osnovnog čitanja, pisanja i matematike. Njegov umjetnički talent bio je vidljiv od malih nogu. U dobi od 14 ili 15 godina započeo je naukovanje kod poznatog kipara i slikara Andrea del Verrocchia iz Firence.
Leonardo da Vinci bio je uspješan glazbenik
Možda predvidljivo za pojedinca koji je briljirao u svemu što je ikada pokušao, Leonardo je imao dar za glazbu. Prema njegovim vlastitim spisima, vjerovao je da je glazba usko povezana s vizualnim umjetnostima jer je na sličan način ovisila o jednom od 5 osjetila.
Prema Georgiu Vasariju, Leonardovom suvremeniku, pjevao je božanski bez ikakve pripreme. Također je svirao liru i flautu, često nastupajući na skupovima plemstva i u kućama svojih mecena.
Njegovi sačuvani rukopisi sadrže neke od njegovih originalnih glazbenih skladbi, a izumio je i instrument orgulje-viola-čembalo koji je nastao tek 2013. godine. Njegovo poznato djelo Posljednja večera povezana je s teorijom da glave apostola predstavljaju note koje čine jedinstvenu kompoziciju od oko 40 sekundi.
Njegove su ideje tijekom tog razdoblja imale mali utjecaj
Iako je bio vrlo cijenjen kao umjetnik, Leonardove znanstvene ideje i izumi nisu stekli veliku popularnost među njegovim suvremenicima.
Nije se trudio objaviti svoje bilješke i tek su stoljećima kasnije njegove bilježnice postale dostupne javnosti. Budući da su držane u tajnosti, mnoga njegova otkrića nisu imala veliki utjecaj na znanstveni napredak u razdoblju renesanse.
Leonardo da Vinci bio je optužen za sodomiju
Godine 1476. Leonardo i još tri mladića optuženi su za zločin sodomije u incidentu koji je uključivao poznatu mušku prostitutku. Bila je to ozbiljna optužba koja je mogla dovesti do njegovog smaknuća.
Optužbe su odbačene zbog nedostatka dokaza, ali nakon toga je Leonardo nestao, ponovno se pojavivši tek 1478. godine da preuzme narudžbu u kapeli u Firenci.
Bio je vegetarijanac
Leonardo je bio zabrinut za dobrobit životinja. Prema biografu Vasariju iz 16. stoljeća, bio je vegetarijanac i imao je naviku kupovati ptice u kavezima, nakon čega ih je puštao na slobodu.
Vjerovao je u fizionomiju
Leonardo je vjerovao da se o osobi može reći mnogo stvari samo jednostavnim pogledom na njeno lice. Smatrao je da su oni čije crte lica imaju veliku dubinu i snažan reljef zvjerskih i ljutih ljudi – zapravo pojedinci malog razuma.
Bio je ljevoruk
Leonardo je svoje privatne dnevnike pisao s desna na lijevo. Ako prislonite ogledalo na stranicu, možete čitati njegov tekst na uobičajen način – slijeva nadesno. Leonardo je ovako pisao djelomično zato što je bio ljevak pa mu je stoga bilo lakše pisati zdesna nalijevo. Također je to učinio kako bi zadržao svoje istraživanje u tajnosti jer ideje koje je razvijao ne bi bile odobrene od strane crkve iz 15. stoljeća (kao što je to bilo korištenje seciranja za anatomske studije).
Želio je besmrtnu slavu
Leonardo je rekao da čovjek koji ne postane slavan nije ništa više od drvenog dima na vjetru ili pjene na moru. Jednom je prilikom napisao kako želi i namjerava stvoriti sjećanje na sebe u glavama drugih.
No, u tome je i uspio.